Istina o MMF-u

Četiri (4) koraka do pakla

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke (WB) odlučio je 2002.g, progovoriti kako megamoćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju privrede, te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zem-ljama diljem svijeta kojima “pomažu”.

Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:

• davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.

Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeći:

• prvo se snimi i detaljno analizira privredno i političko stanje svake države koja od njih zatraži finansijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak;
• nakon toga Svjetska banka vladi te države dostavlja tipizirani program privredne “reforme”, koji u zacrtanoj “strategiji pomoć i” sadrži četiri obavezna koraka.

I. Prvi korak: privatizacija

Prvo što vlada države budućeg dužnika treba neodložno da provede je privatizacija privrede, a posebno velikih javnih i ključnih industrijskih preduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga, te čine kičmu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravajuće kuće itd.). Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati privrednom veleizdajom države, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su njihovu rasprodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju privrede.

Da bi ušutkali trezvene kritičare koji imaju hrabrosti javno progovoriti protiv državnih birokrata i svjetskih moćnika, predstavnici vlade, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.

“Možete vidjeti kako im se rašire oči na moguću proviziju ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih preduzeća skine nekoliko stotina ili desetina miliona maraka” kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.

Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje privrednog funkcioniranja zemlje dužnika, ne ostavljajući vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, privrede i građana od zloupotrebe stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.

II. Drugi korak: liberalizacija

Nakon kampanjski provedene haotične, jeftine i netransparentne privatizacije (rasprodaje) javnog sektora, obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski posmatrano, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan “ulazak i izlazak” iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, ali mnogo više raspoloživog domaćeg kapitala na “zakonit” način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.

Taj proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom ” krug vrućeg novca”. Novac ili, tačnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazeć ih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.

“Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv.” kaže profesor Stiglitz.

Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sistematski razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

III. Treći korak: tržišno određivanje cijena

Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak takozvano “tržišno određivanje cijena”.

To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu porast svih ostalih cijena.

To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.

Time se drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva, te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve.

Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

IV. Četvrti korak: MMF-ov potez

Tim protestom je zemlja-žrtva doslovce bačena “na koljena” i “de facto” se nalazi pred posvemašnjim privrednim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi.

Programirano pojačava ” vatru” i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski “kotao” zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.

Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno stanovništvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki protesti i nemiri.

U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene “vode” nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.

Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi protesti, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična privredna kretanja. Taj vješto isprogramiran privredni palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu. Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.

Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile samo megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.

Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju dužnika!

Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu?
“Da – kaže profesor Stiglitz – Bocvana i Somalija!”
Kako im je to pošlo za rukom?
“Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kući” odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.

• Da li ste među ovim tvrdnjama prepoznali i “našu” državu..?
• Da li Vam je jasno kuda nas ova “dužnička” politika i vlada vodi.?
• Da li možete vjerovati da nam to rade NAŠI ljudi u politici, a nama pričaju bajke!
• U što će se naši veliki patrioti kleti, kada ostanu bez države, jer ova vlast tako i radi da država traje samo dok su oni na vrhu!?
• Za dugove koje će naša unučad vraćati NJIH NIJE BRIGA!

Izvor: novapolitika.blog.hr