No kako god bilo, hajde sad da pokušamo da se prisjetimo početaka ove naše krize, na ovim našim prostorima. Mislim na globalnu, iliti svjetsku krizu. Globalno, priznaćete zvuči nekako više evropski, pa ćemo upotrebljavati tu rječ, jer svi hoćemo u Evropu, ma šta to značilo. U tim nekim počecima krize.ups! Izvinjavam se Recesije, jer sve što je rečeno za upotrebu riječi „globalno”, važi i i u ovom slučaju. Dakle, u tim počecima recesije, na ovim našim prostorima, a to je neka 2008. godina, u prvi se mah odlučno i kategorično negirala i sama mogućnost izbijanja iste. “Nema krize.

Nas će kriza zaobići!”, tvrdiše naši dragi politički oci i naše ljubljene vođe.Prođe par mjeseci, te nakon što su im se grla osušila od silnih povika, smanjiše ton, a bogami i izjave. Tako da je to zvučalo otprilike ovako-”Krize će biti, ali će nas ona zaobići”.

Ode i tu nekoliko mjeseci. Dok se konačno našim ocima ne otvoriše oči. Upadosmo u krizu!!! povikaše, sad već razgovjetnijim glasom, jer su suha grla dobro podmazali, (naravno, da bi se njihov glas mogao još jače čuti i ne iz nekog drugog razloga).

Prođe od toga još nekoliko mjeseci i tada te mudre glave, zabrinute za sudbinu svog i našeg naroda, riješiše da naprave strategiju za izlazak i što uspješniji oporavak od recesije. Sastajali su se na ekskluzivnim mjestima sve zvani i probrani, vijećalo se, radilo se i po nekoliko dana bez odmora i konačno, svjetlo dana ugleda „Strategija izlaska i oporavak države nakon recesije”.

Nakon nekoliko mjeseci normalno, je li, kad se nešto usvoji mora i da se počne sa realizacijom krenu i realizacija. A realizacija u prvim fazama podrazumijeva kresanje. I počeše da krešu, moj brale: socijalna davanja, penzije, budžetske korisnike tj. njihova primanja. Naravno, ovdje naglašavam, ne sve, nego samo veći broj odabranih. Onih kojima treba da bude na ponos što su opet stavljeni na branik domovine, pa ih vozaju i vozaju. Naravno, sve radi viših ciljeva, jer će njihova žrtva i odricanje poslužiti višim interesima manje grupe.Ti naši poštovani i cijenjeni politički oci su teško, ali vrlo hrabro, odlučili da se njihova primanja i beneficije ne smiju smanjivati, jer ukoliko oni budu ophrvani egzistencijalnim brigama, pa ko će onda voditi ovu napaćenu raju? Stoga oni riješiše da ni po koju cjenu ne smanjuju sebi primanja i beneficije, te ih negdje stidljivije, a negdje bogami i vrlo hrabro i stoički povećaše; sa: „svi za i nijedan protiv” povećanja primanja. Ovdje moramo napomenuti da su, takođe hrabro, odlučili da dođe do novog zaduživanja kod MMF-a, a ujedno zato je i došlo do ovolikog kresanja. E sad, mali je problem oko smanjenja ogromne administracije, jer kako oni zamišljaju da naši politički oci otpuste svoje bratiće, sestriće, ljubavnice, rođake, sestre, sinove, dede, babe, koji su, pored toga što su kvalifikovani za funkcije koje obavljaju, po principu „i po babi, i po stričevima”, ujedno i članovi istih političkih partija kao i naši politički oci. Kako? Imaju sve kvalifikacije, sem ponekog papira, odnosno diplome ili certifikata za to radno mjesto, ali, niko nije savršen. Sljedeća faza strategije su razvojni projekti u svrhu povećanja zaposlenosti. Pa krenuše da obećavaju šta će se sve uraditi. Prosto da te uhvati milina.

Autoputevi, aerodromi, stadioni, hidrocentrale, kule i vile; megalomanski VIŠE I VIŠE.

A realizacija? Realizacija će doći, ako ne u ovom , onda u nekom od sljedećih mandata sigurno. Potrebno je najprije da se precizno definiše šta sve želimo i šta nam sve treba. Izaći ćemo iz svjetske ekonomske krize, jer iako još uvjek nismo Evropa, osim geografski, ipak smo dio svijeta.

A gdje je tu običan čovjek? Čovjek, kome Evropa i svijet mnogo ne znače jer 98% svog vremena provodi tamo gdje živi, jer nema novca da ode bilo gdje. Ne radi, jer nema posla, gladuje, jer nema hrane, bezvoljan, depresivan, dezorjentisan, izgubljen i prepušten sam sebi. Svi su napravili stategiju, pa strategiju napravih i ja. Dakle, autor ovog teksta, diplomirani pravnik koji je bez posla od oktobra 2009., a posao je izgubio jer je napustio partiju, i trenutno nije član nijedne političke partije, jer mu se sve zgadilo, ima plan da se zaposli na brodu, kao konobar. Prekookeanski brod čiju maršrutu dobro zna. Autor zna kuda bi mogao ploviti taj njegov prekookeanski brod, ali pitanje je KUDA PLOVI OVAJ BROD?

Podijeli / Zapamti

• Činjenica je da su vlasti na domaćinski način koristile sredstva iz javnih prihoda, ne bi došliodo dizanja kredita od MMFa. Šta je u stvari istina o MMF-u i koje su dalekosežnije posljedice zaduženja?

Kreditno zaduženje kod MMF-a dokaz je neuspjeha domaće vlasti pri kreiranju i sprovođenju ekonomske i socijalne politike. Kupovina glasova i socijalnog mira socijalnim davanjima, visok stepen korupcije i kriminala na nanajvišem nivou, kao i rastrošnost javne administracije i političkih predstavnika, uprkos upozorenjima o dramatičnom padu ekonomske aktivnosti širom svijeta, te ignorisanju potrebe za štedljivošću i promjeni politike, doveli su zemlju pred rub bankrota. Vođeni logikom da će pozajmljeni novac vraćati neko drugi, aktuelna politička oligarhija, bez ikakve javne diskusije, posudila je preko dvije milijarde maraka kako bi se primarno zadržala u sadašnjim pozicijama i bez velikog napora spremala za predizbornu kampanju. Ono što je vrlo izvjesno jeste da BiH kredit MMF-a neće moći vraćati po planu otplate, nakon čega će vjerovatno ići u nova kreditna zaduženja, čime će zemlja u potpunosti ovisiti o volji stranih finansijskih institucija, a životni standard neće moći rasti nekoliko godina s obzirom na stopu ekonomskog rasta koja se BIH predviđa za naredni period. Dalekosežne i vrlo bolne posljedice ovog zaduženja biće vidljive tek od 2012. godine, ukoliko uopšte bez novih finansijskih i ekonomskih kriza i zaduženja dođemo do te godine. S druge strane, dobra je vijest to što ugovor s MMF-om bezuslovno traži smanjenje javne potrošnje, mada su domaće vlasti izabrale da to smanjenje izvrše na socijalnim davanjima najugroženijih kategorija i kratkoročnom smanjenju plaća u javnoj upravi, a ne na dubinskoj reformi i racionalizaciji poslovanja.

• Svjedoci smo dodjele grantova iz budžeta, koji se uglavnom koriste za kupovinu glasova na izborima. Uglavnom nema izvještaja o monitoringu utroška tih sredstava, kao ni krajnjih rezultata.

Kakva su istraživanja CCI-a o ovom pitanju?

CCI nije radio specifično istraživanje utroška sredstava koja se uobičajeno zovu tekući grantovi i sličnih davanja. Definitivno jeste čest slučaj da se ogromna budžetska sredstva daju po ovom osnovu bez praćenja toka novca, tj. bez adekvatnog izvještavanja o njegovom utrošku, a još manje o rezultatima. Neka istraživanja su pokazala da BiH godišnje izdvaja 1,5 milijardi KM za socijalna davanja i oko 150 miliona za grantove nevladinim organizacijama. Ova dva pokazatelja govore o mogućim instrumentima zloupotrebe javnog novca u svrhu kupovine glasova, regrutiranja glasača za svoje političke ciljeve, i slično.

• Kakva su, u kratkim crtama, istraživanja CCI-a o ispunjenju uslova za ulazak u euroatlantske integracije. Koliko to vremenski traje i da li ima stvarne volje sa strane vladajuće strukture da se ti uslovi i ispune?

Eruatlantski put BiH traje već više od 10 godina. Prije 5-6 godina BiH je bila daleko ispred nekih zemalja regije, poput Srbije ili Crne Gore. Druga polovina ove dekade obilježena je usporavanjem i čestim stagniranjem iskuljučivo zahvaljujući aktuelnoj vladajućoj strukturi, pri čemu je vrhunac šengenski zid koji je ostao samo oko BiH i Albanije. Većina vladajućih stranaka samo deklarativno radi na ispunjavanju preduslova i ubrzavanju euroatlantskog puta BiH.

U suštini, svako otvaranje države ka vani, svaka standardizacija, vladavna prava, obračun s korupcijom i neradom, prijetnja je za ovu i ovakvu vladajuću strukturu, te zato i rade sve kako bi održali status quo, ili kako bi, zbog velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, davali privid kretanja ka integracijama, ali minimalnom brzinom i nevidljivim reformama.

• Šta biste Vi, gospodine Arapoviću, poručili bosanskohercegovačkom čovjeku u smislu predstojećih izbora? Svjesni smo slobode izbora svakog pojedinca, ali kako takvom čovjeku usaditi misao da je on taj koji bira, a isto tako da je on taj koji može i mora tražiti odgovornost za neispunjena obećanja u predizbornim kampanjama?

Mislim da nikome ne treba ništa usađivati. Ekonomski i socijalni položaj birača i njihovo uništeno dostojanostvo dovoljni su razlozi da se ove godine ozbiljno zamisle nad pitanjem da li opet neglasati na izborima i biti suodgovoran za stanje u kojem se nalazimo ili, jednako loše, da li opet glasati za garantovani neuspjeh, krize, poniženja, stagnaciju, korupciju, nezaposlnost, siromaštvo…

Dovoljno je ovaj put izaći na izbore i jednostavno glasati protiv. Ne znam za koga, ali svi znamo protiv koga i protiv čega.

Podijeli / Zapamti

2. “Zlatni momci i djevojke”, jednako povezani sa gore rečenih 100 familija koje su vlasnici privrede, vanprivrede i politički vladaju zemljom, deru budžet do kosti na asfaliranje puteva koji su već nekoliko puta asfaltirani, kao i na razne propale investicije vadeći novac za predizbornu kampanju ili jednostavno, raznim razbacivanjima javnog novca mažu oči glasačima upitnog stepena inteligencije. Rade i druge poslove po nalogu Stranke, za potrebe Stranke ili u znak zahvalnosti prema Stranci.
Najbolji rezultati se postižu kada međunarodna zajednica pritisne gornju skupinu pod (1), što je logično, jer su pripadnici skupine (2) samo radnici na terenu i izvođači mutnih operacija za velike bosove.

3. Puleni stranaka koji su filtrirani u privredu, upravne i nadzorne odbore, sa ciljem kontrole privredno-finansijskih tokova.

4. Funkcioneri koje obično nazivamo sitnom ribom, prišipetljama i početnicima na korupcijskoj skali; izvođačima naređenih komisijskih obmana kako bi bilo sve po zakonu, sitnim izdavačima i potpisnicima raznih dozvola, odobrenja za lokacijske i građevnske marifetluke; sitan zub, ali gladan i u žurbi da stigne velike igrače.

5. Upravitelji, odnosno sva tri predstavnika ovdašnjeg zoološkog vrta “Instituta za međunacionalno zakuhavanje, uvrede i razdor” priznaju da samo međuetničkim tenzijama mogu natjerati ovakav neposlušan narod u etničke torove, te tako postići efekat da isprepadani glasači ne glasaju razumom, već da u glasačke kutije ubacuju isključivo svoje rodne listove prema nacionalnoj pripadnosti.

I tako već petnaest godina.

Bilo bi zanimljivo, imovine tih svih funkcionera iz vladajuće koalicije “Za njih” i članova njegove/njene familije vratiti na imovinsko stanje zabilježeno na dan 1.1.1992. godine, što bi bio potpuni poraz nacionalnih takmičenja prema Programu “Rat se itekako isplati”.

Izvor: Žurnal online magazine / autor: Samir Šestan

“Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćanje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,… Ova vlast, dakle, ubija. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, proizvoditi društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.”

*****

Ovo su razlozi zbog čega i zašto ću glasati PROTIV njih: želim im oduzeti moć – budžet, izabrati nove alternative, a njima pokazati crveni karton. Za ovo smo samo mi krivi. Mi glasamo i mi biramo. Mi bi trebali i da pitamo zašto se ne dešavaju stvari koje su nam obećane, a ne da šutimo dok nam život klizi kroz ruke, proveden u nezasluženoj bijedi. Ja neću biti samo broj u statistici onih oko 40 posto što ne izađu na izbore, što samo sliježu ramenima uz ispriku “nemam za koga glasati”, a poslije kukaju kako im je teško. Ja ću izabrati stranku po svom nahođenju, pratiću realizaciju njihovih obećanja, a onda, ako bude trebalo, tražiću ODGOVORNOST! Moć je u nama, moć je u narodu. Moj glasački listić se broji kao šansa da promijenim nešto, a to ću i uraditi. Moj glasački listić se broji sa moje 4 godine života u ovakvoj zemlji.

Podijeli / Zapamti

Naši političari su za izbore obećavali mnogo toga, takmičili se u tome ko će izmisliti ljepše obećanje, ljepšu bajku za narod, jer narod bira onog ko će doći na funkciju. Kada dođe na funkciju, političar zaboravi obećanje, zaboravi narod.

Naša vadajuća oligarhija, koja se već petnaest godina bitno ne mijenja, samo kruže kao sateliti iz jedne stranke u drugu, u narodu su dobili nadimak Pinokio. Kako se sjećamo, to je drveni lutak kome nos uvijek naraste pri izgovorenoj laži.

Tako naš Pinokio ima nos dugaaaaačak

Vraćamo vas na prošle izbore, 2002. – 2006. da vidite zašto je našem Pinokiu toliko puno narastao nos.

Izbori su bili još jedni u nizu onih na kojima je Pinokio obećavao donijeti napredak, prosperitet, nova zaposlenja, ravnopravnost, neku novu nadu, neko bolje sutra, a kada je dobio vlast ispunio je tek 7% od svih obećanja.

Da je Pinokio u potpunosti ispunio obećanje o kojima je tako slatkorječivo govorio prije izbora, Bosna i Hercegovina bi 2006. godine bila zemlja sa reformisanom i efikasnom javnom administracijom i javnom potrošnjom koja iznosi 35% u odnosu na bruto društveni proizvod, zemlja čiji građani bez viza putuju po bijelom svijetu. Zemlja sa značajno manjim nivoom kriminala i korupcije, zemlja čiji bruto društveni proizvod po stanovniku iznosi oko 3.000 USD, zemlja sa izvozom koji pokriva uvoz. Zemlja u kojoj je u potpunosti završena privatizacija, zemlja u kojoj brodska rafinerija, osim snabdijevanja domaćeg tržišta naftnim derivatima, obezbjeđuje i izvoz u zemlje regiona.

Zemlja koja je izgradila 120 km autoputa na dionici Sarajevo – Doboj ili Sarajevo – Jadran, zemlja koja ima stopu nezaposlenosti od 20%, zemlja u kojoj ne postoji ekstremno siromaštvo i zemlja u kojoj se vratilo preko 90% prognanog i raseljenog stanovništva. Nažalost, zahvaljujući nama koji smo ponovo povjerovali u bajke i laži, povjerovali u zemlju Utopiju, te smo ponovo birali Pinokia, naša agonija se nastavila i slijedeće četiri godine. Nije kriv Pinokio zato što je slagao, što se bogatio, bio nezainteresovan, neozbiljan, neodgovoran. Krivi smo mi što smo ponovo povjerovali u ono što nam je Pinokio već ko zna koji put obećao, a slagao.A da smo bili pametniji, da nismo opet povjerovali u bajke mogli smo živjeti kao ljudi.

*****

Sada, sa ove vremenske distance, 2010. godine, četiri godine poslije prošlih izbora, situacija je ista, možda i gora.

Pitam se:
Koliko vrijede životi nas građana, kakva je budućnost naše djece?
Kakva je perspektiva svih nas zajedno u ovom mraku, u ovom beznađu?
Koliko još godina da savijamo leđa, da šutimo i trpimo?
Koliko vrijede naše izgubljene godine života?

Podijeli / Zapamti

Naša TV Zenica od silnih vijesti koje mora objaviti u desetominutnoj emisiji „Zenici danas” ne stiže izvjestiti kako radnici JP Komrad rade na preko 33 stupnjeva punih 12 sati, ali ima vremena izvjestiti da su radnici na RSI (Radničko sportskim igrama) u samoj najavi otvaranja igara „moralni pobjednici”. Uposlenici JP „Komrad” po prvi put najavljuju štrajk, ali ne zbog plaća, nego zbog radničkih prava. Traže zaposlenici poštivanje „Zakona o radu i kolektivnog ugovora” traže poštivanje onoga čega bi se moralo pridržavati svako pravno i fizičko lice!

Uposlenici po prvi put u zadnjih deset godina imaju redovnu plaću s plaćenim doprinosima za punih deset mjeseci, a ipak, treba im tražiti „spas” u takozvanom osnivanju zajedničkog poduzeća s privatnim poduzetnikom. Umjesto dodjeljivanja posla na GGM-i, oduzet ćete djelatnost koja je krasila ovo poduzeće i koja je uređivala grad na najkvalitetniji način s trenutno najlošijom mehanizacijom. Vladajuća koalicijo, ako ste mislili Komrad prodati za jednu KM, obavještavamo vas da smo i mi skupili tu jednu KM i da smo spremni sami sebe otkupiti. Ako treba potpisati da ćemo platiti sve dugove Komrada i to ćemo potpisati čim nam uplatite tri milijuna KM koje smo Vam ostavili u amanet na Vaše obećanje da ćete revitalizirati poduzeće, sve ćemo platiti. Potpisati da ćemo zaposliti sve radnike, evo unaprijed potpisujemo kao što su svi potpisali, ali mi nećemo izigrati privatizacijski ugovor mi ćemo zaista sami sebe zaposliti, jer nam je to prioritet. Dok ne smognete hrabrosti da javno kažete koji je slijedeći scenarij likvidacije firme, odnosno vašeg tzv. zbrinjavanja radnika, pozivamo vas na otvaranje javne kuhinje u krugu Komrada koje ćemo upriličiti samo za vas, općinske vijećnike Zenice. Ime kazana dat ćemo po vama (kazan “SDA i drugi”), pa smatramo korektnim da dođete na kumstvo. Mi znamo da vi imate obveza da zaštitite interese naroda, pa ako mi nismo podobni partneri za posao kojeg ste planirali, molimo da nam to lijepo priopćite, da se mirno raziđemo i prijavimo Merhametu na dalju skrb i zaštitu od „narodne” vlasti. Ne brinite, iz vaših stranaka nitko nikada nije ni za što odgovarao, pa nećete ni vi. U znak sjećanja na uplatu sredstava za obnav-ljanje voznostrojnog parka koju ste nam dugovali i koja nas je mogla spasiti, slobodno dođite da se družimo prije prelaska 74 radnika Komrada na leđa Merhameta.

piše: Muhamed Pivić, uposlenik “Komrada”

Podijeli / Zapamti

Na žalost, svjesni smo da ih je svaki dan sve više, a starosna granica sve niža i niža.

No, mi smo spremni čuti ono najgore.
Mi, koji svakodnevno stradamo od uličnih i tramvajskih kriminalaca, koji živimo iza prozorskih rešetaka i blindiranih vrata jer nam drsko pljačkaju stanove, otuđuju imovinu, provaljuju u automobile zbog najsitnijih vrijednosti, mi kojima otimaju mobitele, otimaju ženske torbe, otimaju lančiće sa vrata; mi kojima izbijaju zube i koji smo na mrtvo ime premlaćeni ako samo slučajno krivo pogledamo štićenike vaših “Rupa u Zakonu”, spremni smo da nam još jednom opalite šamarčinu “po Zakonu”, jer nismo ništa bolje zaslužili.

Spremni smo čuti kako smo opet poraženi, kako mladim prijestupnicima treba “dati šansu” da još koju familiju zaviju u crno.
Spremni smo čuti kako napadači, krvnici i egzekutori trebaju iskoristiti sve „Pravne Rupe Europe“, samo da izbjegnu kaznu;
Spremni smo da čujemo kako je sve “po Zakonu” znajući da tuđe dijete leži u crnoj zemlji…
Spremni smo, jer presuda dolazi u vrijeme kada je javnost zaokupljena nogometom, ali se ne možemo načuditi kako nije sačekana puna sezona godišnjih odmora pa da sve prođe u još većoj tišini.
Spremni smo, samo da znate, spremni na najgore.
Samo izvolite gospodo, po tuđim je leđima.

Ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da ova država potpuno porazi i ponizi svoje građane.

Udruženje Akcija Građana

Podijeli / Zapamti

2009. godine je Vlada Federacije BiH utvrdila, i u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku uputila, Prijedlog Zakona o reviziji prava korisnika iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Nedugo zatim Predstavnički dom Parlamenta FBiH na vanrednoj sjednici je jednoglasno podržao zahtjeve dobitnika najviših ratnih priznanja, koji su tada dva dana protestovali pred Vladom i Parlamentom FBiH.

Prema ocjeni Premijera, članovi Predstavničkog doma Parlamenta FBiH izglasali su zaključke koji “nisu provodivi i ugrožavaju aranžman s MMF-om vrijedan 1,2 milijarde EUR-a.”

“Moramo donijeti privremene mjere koje će nam omogučiti da stanemo na noge. Moramo napraviti uštede, usvojiti reformske zakone, pripremiti budžet za 2010. godinu, kako bismo u 2011. godini imali razvojni budžet”, istakao je Mujezinović, koji se tada nalazio u Istanbulu, na zasjedanju MMF-a i Svjetske banke.

Umjesto odgovornih koji se ne mogu dosjetiti adekvatnih i učinkovitih mjera, udruženje „Akcija Građana” nudi jedno od brojnih raspoloživih rješenja za uštede.

Treba samo smanjiti privilegije i ničim zasluženi luksuz koji uživaju naši “visokoproduktivni” funkcioneri na svim razinama vlasti, jer upravo je tu i najveći odliv budžetskog novca. Zato nudimo Parlamentu FBiH na razmatranje Prijedlog Zakona o reviziji privilegija koje koriste funkcioneri u FBIH. Ovim Zakonom se uređuju uslovi, način i postupak vršenja revizije svih funkcionera u Federaciji BiH koji koriste javne privilegije po zakonu i navikama zatečenim u službenoj praksi. Zakon je upućen u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku u isto vrijeme kada je Parlament FBiH razmatrao i prijedlog „Zakona o reviziji korisnika prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite” s namjerom da Parlament FBiH iskoristi odličnu priliku da, razmatrajući dva zakona o reviziji (reviziji prava boraca i reviziji privilegija funkcionera), primjeni jednake principe revizije na siromašne i na bogate pripadnike našeg društva.

Tako bi se u predizbornoj godini izbjegle neugodne posljedice spoznaje da samo siromašni plaćaju cijenu zaključenja aranžamana sa MMF-om.

Pročitajte prijedlog koji donosimo u nastavcima.

Ne zamjerite što je priloženi Prijedlog Zakona napisan stilom kojim želimo inspirisati parlamentarce da barem neko vrijeme razmišljaju kako se jedan mali procenat stanovništva abnormalno obogatio u zadnjih 18 godina, a s druge strane stoji nepregledna masa od nekoliko stotina hiljada nezaposlenih lica u najproduktivnijim životnim godinama, kojima se manipuliše sramnim uplatnicama od 100 – 200 KM, a koji će uz ovakvu vlast ostati nezaposleni u nedogled.

Redakcija

Podijeli / Zapamti

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke (WB) odlučio je 2002.g, progovoriti kako megamoćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju privrede, te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zem-ljama diljem svijeta kojima “pomažu”.

Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:

• davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.

Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeći:

• prvo se snimi i detaljno analizira privredno i političko stanje svake države koja od njih zatraži finansijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak;
• nakon toga Svjetska banka vladi te države dostavlja tipizirani program privredne “reforme”, koji u zacrtanoj “strategiji pomoć i” sadrži četiri obavezna koraka.

I. Prvi korak: privatizacija

Prvo što vlada države budućeg dužnika treba neodložno da provede je privatizacija privrede, a posebno velikih javnih i ključnih industrijskih preduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga, te čine kičmu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravajuće kuće itd.). Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati privrednom veleizdajom države, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su njihovu rasprodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju privrede.

Da bi ušutkali trezvene kritičare koji imaju hrabrosti javno progovoriti protiv državnih birokrata i svjetskih moćnika, predstavnici vlade, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.

“Možete vidjeti kako im se rašire oči na moguću proviziju ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih preduzeća skine nekoliko stotina ili desetina miliona maraka” kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.

Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje privrednog funkcioniranja zemlje dužnika, ne ostavljajući vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, privrede i građana od zloupotrebe stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.

II. Drugi korak: liberalizacija

Nakon kampanjski provedene haotične, jeftine i netransparentne privatizacije (rasprodaje) javnog sektora, obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski posmatrano, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan “ulazak i izlazak” iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, ali mnogo više raspoloživog domaćeg kapitala na “zakonit” način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.

Taj proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom ” krug vrućeg novca”. Novac ili, tačnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazeć ih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.

“Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv.” kaže profesor Stiglitz.

Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sistematski razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

III. Treći korak: tržišno određivanje cijena

Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak takozvano “tržišno određivanje cijena”.

To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu porast svih ostalih cijena.

To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.

Time se drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva, te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve.

Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

IV. Četvrti korak: MMF-ov potez

Tim protestom je zemlja-žrtva doslovce bačena “na koljena” i “de facto” se nalazi pred posvemašnjim privrednim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi.

Programirano pojačava ” vatru” i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski “kotao” zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.

Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno stanovništvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki protesti i nemiri.

U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene “vode” nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.

Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi protesti, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična privredna kretanja. Taj vješto isprogramiran privredni palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu. Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.

Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile samo megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.

Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju dužnika!

Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu?
“Da – kaže profesor Stiglitz – Bocvana i Somalija!”
Kako im je to pošlo za rukom?
“Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kući” odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.

• Da li ste među ovim tvrdnjama prepoznali i “našu” državu..?
• Da li Vam je jasno kuda nas ova “dužnička” politika i vlada vodi.?
• Da li možete vjerovati da nam to rade NAŠI ljudi u politici, a nama pričaju bajke!
• U što će se naši veliki patrioti kleti, kada ostanu bez države, jer ova vlast tako i radi da država traje samo dok su oni na vrhu!?
• Za dugove koje će naša unučad vraćati NJIH NIJE BRIGA!

Izvor: novapolitika.blog.hr

Podijeli / Zapamti

Prema tim podacima, Vlada Federacije, vlade svih 10 kantona i vlade svih opština u Federaciji BiH, od 2006. do 2008. ostvaruju javne prihode sa značajnim godišnjim poveć anjima.

Podaci koji su se slijevali u Upravu za indirektno oporezivanje BiH, ukazuju da je budžet FBiH, deset kantona i budžet opština iz FBiH imao ukupne prihode od 3,3 milijarde KM u 2006. godini, pa 3,7 mlijardi KM u 2007. i 3,9 milijardi KM u 2008. godini.

Prosječno godišnje povećanje javnih prihoda FBiH u periodu 2006.-2008. godine iznosi 12,33%, a ukupo povećanje prihoda u 2008. godini iznosi 119% u odnosu na 2006. godinu.

Ministar finansija Federacije BiH i Premijer Federacije BiH su znali da javni prihodi FBiH godišnje rastu samo 12,33%, a ipak nisu ništa učinili da obuzdaju javne rashode Federacije.

Ministar finansija Federacije BiH i Premijer Federacije BiH su znali da je povećanje javnih rashoda u FBiH prihvatljivo samo ako je manje od stope rasta prihoda (dakle, manje od 12,33%), a ipak nisu ništa učinili da obuzdaju rast operativnih troškova administracije od 34%.

Takođe, nisu ništa učinili da obuzdaju rast isplata grantova (novčanih donacija i naknada) koji je dostigao vrtoglavih 151% u 2008. u odnosu na 2006. godinu. U potpuno trijeznom i svjesnom stanju, Vlada FBiH, 10 kantona i opštine u FBiH su isplatile 1,25 milijardi KM grantova u 2006 godini. Potom u idućoj, 2007. godini, isplata grantova je povećana za 36%, a

ukupna isplata je bila u iznosu od 1,7 milijardi KM. Taj iznos u 2008. godini je dodatno porastao za 11% na 1,89 milijardi KM grantova (nepovratno isplaćenog živog novca iz Budžeta FBiH).

Sjetimo se da su javni prihodi FBiH rasli godišnje prosječnom stopom od 12,33%! Ministar finansija FBiH, premijer, guverneri kantona, ministri finansija kantona, dakle, svi su znali (bez izuzetka baš svi!) da je Federacija u 2006. godini ostvarila budžetski suficit od 380 miliona KM. Svi su znali šta znači i kako izgleda kada su prihodi veći od rashoda.

Te su godine dokazali da Federacija može uštedjeti 380 milona KM ako obuzda porast rashoda da bude ispod linije rasta prihoda.

Međutim, vlasti Federacije BiH (zakonodavne i izvršne) odlučile su se za brojne raskošne korake kupovine glasova kroz povećanje brojnih naknada i subvencija preduzećima (najčešće osvjedočenim gubitašima), pa se tako suficit budžeta FBiH, kantona i opština u 2007. godini istopio na samo 125 miliona KM.

Ni tada vlasti Federacije nisu reagovale već se nastavilo sa neobuzdanom potrošnjom i poklanjanjem javnog novca, pa se 2008. godina završava sa negativnim rezultatom, deficitom od 255 miliona KM.

Ušminkani ministri i premijeri su znali sve, a nisu reagovali. Sve podatke o kojima je ovdje riječ, vlasti Federacije su zvanično dostavljale na obradu u Upravu za indirektno oporezivanje, te unatoč brojnim upozorenjima o mogućem bankrotu nisu opšte reagovali.

Najobičniji predgled izvještaja Uprave za indirektno oporezivanje BiH ukazivao je da rashodi rastu većom stopom rasta od stope rasta prihoda i da je budžetski deficit neizbježan, ako se ne napravi zaokret.

Krajem 2008. i početkom 2009. godine, brojni budžetski korisnici su počeli dobijati plaće sa nekoliko mjeseci zakašnjenja.

Čak i to je rađeno s predumišljanjem, jer su plaće kasnile ponajviše onim budžetskim korisnicima koji, ili imaju zabranu štrajka (zbog prirode posla) ili bi štrajkom sebi zapečatili sudbinu (pali u nemilost velikih moćnika).

Kada je pukla rana i procurio gnoj premijer FBiH je već pakovao kofere, a vladajuće stranke se počele snebivati i svađati ko će postaviti novog premijera skrećući pažnju javnosti sa puno važnijih pitanja. U tom teškom “vaktu bez Premijera” niko se nije ni sjetio da napravi analizu kako je došlo do bankrota Federacije, jer političke stranke u FBiH nemaju potrebu da razmišljaju o interesima svojih birača.

Odlično znaju da će na opštim izborima glasove opet pobrati na stari i najbolje dokazani trik podizanjem međunacionalnih tenzija pet minuta pred izbore.

Kako su šminkeri riješili problem budžetskog deficita?

Kada je došla voda do praga, kada više nije bilo novca da se interveniše za razne blokade puteva i predgrađa, postavljena su pitanja: smanjiti potrošnju , povećati PDV ili zadužiti se. Naravno, politički maheri Federacije BiH su ovu trilemu riješili za jednu noć:

a) Ne pada im na pamet mijenjati potrošačke navike; ako budu morali nešto mijenjati u oblasti javne potrošnje, onda će mijenjati preko tuđih leđa. Naravno, u ovakvoj situaciji je sve opravdano kreditnim aranžmanom sa MMF-om. Tako je napravljen tzv.”interventni zakon” kojim se smajuje sve drugo osim funkcionerskih privilegija.

b) Povećanje PDV-a bi bilo idealno rješenje za sve svi bi nastavili dobijati iste novce, ministri bi nastavili kupovati WV Touarege; sve bi bilo lijepo i krasno, jer bi povećani PDV donio veće prihode kojima bi se nastavile izmirivati razne donacije i grantovi. Obzirom da bi stanovništvo značajno osiromašilo usljed povećanja cijena i to baš u tih nesretnih 10-12 mjeseci pred Opšte izbore 2010. godine, ova opcija je odbačena zbog posljedica koje mogu ugroziti kontinuitet vlasništva i kontrole nad foteljama.

c) Treća opcija se pokazala najisplatnijom našoj kleptokraciji da dosadašnju rastrošnost FBiH lijepo plate naša djeca i unuci, otplatama kredita MMF-u. Nema veze što će naše buduće generacije biti opterećene plaćanjem sadašnjih dugova FBiH, bitno je da se ostane “uz narod” i da se ne izgubi fotelja.

Dakle, vlasti Federacije su mogle reagovati na vrijeme, ali nisu!
Mogle su zauzdati javnu potrošnju, ali nisu!
Mogli su smanjiti grantove, ali nisu!

Spas su našli u kreditu kod MMF-a umjesto da svoje plate smanje za 30%, smanjit će ih za samo 10%. Umjesto da grantove smanje za 40%, smanjit će ih samo 10% (računali su da se niko neće buniti niti ginuti zbog 10% smanjenja, a da sve druge navike treba ostaviti netaknute, barem 90%).

Kreditno zaduženje kod MMF-a je potpuna kapitulacija finansijskih vlasti u FBiH. Ne zbog toga što se zadužuje (skoro sve vlade se zadužuju) nego zbog načina kako se bezglavo upalo u budžetski deficit. Kako ništa značajnije nije promijenjeno možemo slobodno računati da se takva pojava ponovi i da je nemar, nehat i javašluk ostao neriješen barem 90%.

Umjesto da se zbog ovakvog poteza i nemara vlasti FBiH pokrene postupak raspuštanja Vlade FBiH i pokrenu prijevremeni izbori, zbog političke opozicije kakvu imamo i sindikata kakve imamo cijeli problem je svedena na raspravu da li smo povrijedili ego glavnog sindikalca Edhema Bibera, jer je kolektivni ugovor bez njegovog znanja skresan za 10%.

Najprovidnija varka je bila najava da će sindikati predvoditi gladne radnike da protestvuju zbog 10% skresanih plaća, dok je Vlada FBiH zadržala kompletan vozni park, sve privilegije, 90% starih navika. Ni ovaj put se ničega nije odrekla, kao ni dosada, osim što je pokazala da je spremna da se odrekne usluga Edhema Bibera.

Podijeli / Zapamti

Socioekonomski status građana BiH najbolje se oslikava u činjenici da samo njih trećina uspijeva da plati osnovne mjesečne troškove i ostavi nešto novca po strani, dok jedno od dva domaćinstva može da podmiri izdatke, ali onda u očaju čeka kraj mjeseca. Za razliku od njih, 11 odsto građana je primorano na štednju ili da se zaduže kako bi pokrili osnovne mjesečne izdatke. U RS blizu 60 odsto domaćinstava jedva uspijeva da pokrije mjesečne izdatke, a samo oko 20 odsto može istovremeno da nešto i uštedi, dok u FBiH 45 odsto domaćinstava jedva pokriva troškove, a 40 odsto ih ima mogućnost uštede. Recesija je očigledno snažno pogodila BiH građane, a njihovi političari su jedini u regiji koji nisu poduzeli ništa da ublaže efekte ekonomske krize. To pokazuje da su vlasti otuđene od građana, da ne shvataju probleme koji ih tište, i teško je očekivati da će se i u budućnosti u tom pogledu nešto promijeniti.

Glad i siromaštvo su rezultat propale ekonomske politike naših vlada, zbog kojih će u redovima narodnih javnih kuhinja biti sve više nezaposlenih.

Možemo li na izborima zahtijevati bolju budućnost za sebe i svoje porodice?

Izvor podataka: SEEbiz

Podijeli / Zapamti

Rat je nanio ogromne štete proizvodnim i infrastrukturnim kapacitetima, prekinuo trgovačke veze i ekonomske reforme. Kao rezultat rata BiH je od zemlje u razvoju (u okviru biviše SFRJ), u evropskim okvirima, postala siromašna zemlja, a i nakon 15 godina od prestanka rata, situacija se nije mnogo izmijenila radi nezainteresovanosti vladajućih struktura.

Zbog spore realizacije reformi:

U posljeratnom periodu u fokusu svih vlada bila su pitanja u vezi s implementacijom Daytonskog sporazuma. Međutim, radi nepostojanja političke saglasnosti kasnila je realizacija neophodnih reformi za oporavak ekonomije, a time i zapovećanje zaposlenosti.

Zbog nezaposlenosti:

Nezaposlenost, koja je posebno prisutna među mlađom populacijom, jedan je od najznačajnijih uzroka siromaštva u BiH. Nezaposleni nisu veći dio ukupnog broja siromašnih, zato što mnogi žive u domaćinstvima u kojima je jedno ili više osoba zaposleno. Vlada i nepovjerenje prema tržištu rada, jer se nepotizam, mito, korupcija i seksizam često spominju kao bitni razlozi nezaposlenosti.

Zbog kršenja ljudskih prava:

Kao što je naprijed navedeno, kršenje ljudskih prava, posebno u slučajevima povratničke i romske populacije, utiče na stepen siromaštva.

Prisutne su etničke diskriminacije, teškoće oko povrata vlastite imovine, ugrožavanje lične sigurnosti ili onemogućavanje povratka u predratno mjesto stanovanja i na predratno radno mjesto, kao i općenita nemogućnost nalaženja zaposlenja, posebno u javnom sektoru.

Otežano je sticanje obrazovanja, korištenje zdravstvenih i socijalnih usluga ili učešće na tržištu rada.

Zbog lošeg sistema socijalne zaštite:

U uvjetima nepostojanja/manjka/ nedostatka fiskalnih prihoda, postojeći sistem socijalne zaštite nije u mogućnosti da zbrine veliki broj siromašnih.

Prisutna je diskriminacija u ostvarivanju prava tako da su primanja vojnih invalida znatno veća i redovnija u odnosu na druge kategorije osoba sa invaliditetom.

U poslijeratnim uvjetima provođenje socijalne politike, pri čemu se politika utvrđuje na jednom nivou (entiteta), a provodi na drugom nivou (u kantonima ili općinama), bitno otežava adekvatno pružanje pomoći. Specifičan problem su rubne opštine, pogotovo u RS i u Bosansko-Podrinjskom kantonu, od kojih su mnoge nastale podjelom predratnih opština. Te opštine često nemaju ni najosnovniju fizičku infrastrukturu, a daleko su od mogućnosti da organiziraju socijalnu pomoć i zbrinjavanje siromašnih.

Konačno, ne postoji adekvatna kontrola u dodjeli prava na socijalnu zaštitu. To upućuje na zaključak da je potrebno izvršiti reviziju do sada dodijeljenih prava na socijalnu zaštitu. Socijalna primanja su značajan činilac u smanjenju siromaštva. Svaki peti stanovnik je u nekom vidu primalac socijalne pomoći.

Mnoga domaćinstva u BiH primaju neki vid pomoći, ali je manje od polovine siromašnih domaćinstava uključeno u te programe. U usporedbi s drugim zemljama regiona, socijalna pomoć u BiH je neravnomjerno raspoređena između ugroženih grupa i ima ograničen učinak na smanjenje generalnog nivoa siromaštva u zemlji. Kao što je prethodno navedeno, postojeći sistem socijalne zaštite favorizira jednu grupu u odnosu na drugu, tako da ukupna socijalna davanja nisu ravnomjerno raspoređena za sve koji za njima imaju potrebu. Stvarno ugroženim grupama, ta socijalna davanja predstavljaju branu od pada u siromaštvo.

Posebno je specifično pitanje materijalne pomoći koje vlade oba entiteta pružaju po osnovu boračko-invalidske zaštite.

Nasuprot uvriježenom mišljenju u javnosti, analiza podataka prikupljenih u toku Ankete o ispitivanju životnog standarda (LSMS), pokazala je da se boračko-invalidska populacija suočava sa znatno nižim rizikom od pada u siromaštvo u odnosu na prosjek stanovništva u BiH.

To se može objasniti većom osjetljivošću vlada prema ovoj kategoriji zbog njihove mogućnosti da daleko efektnije utiču na javno mjenje u odnosu, na druge kategorije siromašnih.

Tako npr. u FBiH izdvaja se 13 puta više, a u RS dva puta više na pomoć po osnovu boračko-invalidske zaštite nego na dječiju zaštitu. Socijalna primanja po osnovu boračkoinvalidske zaštite stvaraju veliko opterećenje za entitetske budžete i ograničavaju moguć nosti pomaganja drugim ugroženim kategorijama stanovništva. Pored toga, u oba entiteta usmjerava se značajno dodatno finansiranje za ove kategorije sa nižih nivoa vlasti. Međutim, uočeno je da najteži invalidi nisu adekvatno zaštićeni (preko 50% invaliditeta), dok se pomoć daje velikom broju onih koji su sposobni za rad.

Činjenica da položaj korisnika socijalne pomoći nije još gori može se objasniti drugim vidovima pomoći koje primaju.

Prisutni su i drugi oblici strategije preživljavanja: velik dio siromašnih oslanja se na pomoć porodice i rodbine, a veliki broj njih također ima pristup obradivoj zemlji. Finansijska podrška iz inozemstva je također važno sredstvo zamjene ili dopunjavanja socijalne pomoći.

Zbog nekvalitetnog sistema obrazovanja:

Kvalitet obrazovanja neposredno utiče na mogućnost zapošljavanja, a time i na mogućnost smanjenja siromaštva. Sistem obrazovanja u BiH treba reformirati kako bi adekvatnije odgovorio savremenim potrebama tržišta rada, što bi znatnije utjecalo na povećanje zaposlenosti i smanjenje siromaštva. (napomena: Na sastanku Vijeća za sprovedbu mira u Briselu 2002.g. potpisana je Reforma obrazovanja u BiH dokument koji su potpisale i prihvatile sve obrazovne vlasti u BiH) Istovremeno je potrebno osigurati veću dostupnost što većem nivou obrazovanja za siromašne.

Zbog opće korupcije:

Korupcija koja je prisutna u BiH, posebno pogađa siromašne, bilo da se radi o posjeti ljekaru, ostvarivanju prava na neki oblik socijalne pomoći, pribavljanju dokumenata, obrazovanju, povratu imovine ili zaposlenju Raseljene osobe, stari, ruralno stanovništvo i nezaposleni često su prisiljeni da plaćaju usluge, budući da nemaju kanale komunikacije, koji bi im omogućili da ih dobiju na drugi način.

Zbog nemogućnosti uticaja na institucije sistema:

Nedostatak uticaja na institucije sistema je istovremeno i posljedica i uzrok siromaštva. Siromašni uglavnom nemaju, ili ne poznaju način komuniciranja sa institucijama koje donose odluke i raspolažu resursima. To im umanjuje mogućnosti da prekinu začarani krug siromaštva i sudjeluju u formuliranju politike i mjera, koje bi bile prilagođene njihovim potrebama.

Prioritetne aktivnosti za smanjenje siromaštva

Da bi se ovaj cilj ostvario bit će potrebno provesti niz reformi i mjera, koje su detaljnije razrađene u daljem tekstu.

Srednjoročne razvojne strategije BiH:

• osigurati rast BDP-a (Bruto društveni proizvod) i ujednačen ekonomski razvoj cijele zemlje,
• provesti fiskalnu reformu, radi efikasnijeg prikupljanja javnih prihoda i veće pomoći siromašnim,
• ubrzati rast privatnog sektora, u cilju povećanja zaposlenosti, i većeg priliva sredstava u penzione fondove kao jednog od najefikasnijih načina za smanjenje siromaštva,
• uspostaviti adekvatan sistem socijalne zaštite, koji će osigurati minimum socijalnih prava i
• ravnomjerniju raspodjelu socijalne pomoći za sve siromašne kategorije u zemlji,
• smanjiti korupciju, koja najviše pogađa siromašne,
• smanjiti nivo sive ekonomije, što će u najvećem dijelu voditi povećanju penzija i smanjenju siromaštva među starijom populacijom,
• osigurati zaštitu ljudskih prava, koja su garantovana postojećim pravnim okvirom i potpisanim međunarodnim sporazumima; osigurati provođenje odluke o konstitutivnosti naroda, što će osigurati veću integraciju povratničke i romske populacije u društvo i voditi smanjenju siromaštva među njima,
• dosljedno sprovoditi Zakon BiH o ravnopravnosti spolova, što će umanjiti uticaj ovog faktora na stepen siromaštva,
• provesti reformu obrazovnog sistema, osigurati vannastavne oblike obrazovanja i učiniti ga dostupnim osobama sa niskim stepenom obrazovanja, koje je najčešći razlog njihovog siromaštva,
• uspostaviti redovne konsultacije institucija vlasti na svim nivoima sa civilnim društvom, te
• osigurati veće učešće nevladnih organizacija u realiziranju programa socijalne zaštite.

Izvor: www.dep.ba/dwnld/Pregled%20siromastva

Podijeli / Zapamti

Političari Federacije su krivi:

• što su potpisali i izglasali porast plaća i naknada administracije za 33% u zadnje 3 godine, dok su prihodi povećani samo 19%;
• što su potpisali i odobrili porast grantova za 51% u zadnje 3 godine, dok su prihodi povećani samo 19%;
• što su potpisali i odobrili porast javnih rashoda za 41% u zadnje 3 godine, dok su prihodi povećani samo 19%;
• što su svojom nesposobnošću upropastili budžetski suficit od 380 miliona KM iz 2006. gadine i doveli Federaciju do deficita od 255 miliona KM u 2008. godini;
• što su sistematski podsticali socijalnu ovisnost desetina hiljada obiteji koje su mogle svojim radom zadovoljiti najveći broj svojih potreba;
• što su sistematski potpirivirali klimu budžetske ovisnosti desetina i desetina hiljada demobiliziranih boraca, umjesto da im obezbijede uslove za zaposlenje;
• što su kupovali socijalni mir i izborne glasove kroz razne naknade, grantove i donacije živog novca iz budžeta;
• što su obećali i podijelili brojne naknade i grantove, a nisu prethodno izvršili revizije spiskova korisnika takvih dotacija;
• što su godinama subvencionirali gubitke brojnih državnih preduzeća, bez početka i kraja, bez sanacionih programa i kriterija pomoći;
• što su propustili izvršiti kontrolu privatizacijiskih ugovora; Federacija je prošla kroz snažnu tajkunizaciju, a ne kroz zakonitu i produktivnu privatizaciju;
• što su dopustili procvat privrednog, finansijskog, carinskog, poreskog i svakog drugog kriminala; ubice i silovatelji slobodno šetaju ulicama;
• što su socijalni pritisak rješavali konstantnim zapošljavanjem svoje rodbine u javnu administraciju;
• što su sebi i svojima podijelili i dodijelili nevi|ene privilegije i povlastice;
• što su povećali plaće 33% u tri godine;
• što su pokupovali najskuplja vozila dostupna na tržištu samo da bi dokazivali svoju moć po ulicama punim rupa.

I onda su odjednom “progledali”, proglasili bankrot tražeći spas u Interventnom zakonu

Presuda će biti donesena 3. oktobra, 2010 godine u ime naroda BiH

Podijeli / Zapamti